U srpskom narodu velike vojskovođe imale su uvek istaknuto mesto, a srpske vojvode su svojim delima i požrtvovanošću zadužili Srbiju i ušli u svetsku istoriju jer se na mnogim vojnim školama izučavaju njihova strategija i vojna taktika.
Vojvoda Živojin Mišić je, na kraju blistave vojničke karijere, počeo da piše svoje uspomene u Parizu, na bolesničkoj postelji. Namera mu je bila da opiše svoj životni put od čobanina u valjevskom selu Struganiku, ispod Maljena i Suvobora, do komandanta srpske 1. armije u velikoj Kolubarskoj bici i načelnika štaba Vrhovne komande za vreme savezničke Solunske ofanzive 1918. godine, kojom je započeo definititvan slom Centralnih sila.
Zadatak koji je sebi postavio već ozbiljno oboleli i iznemogli vojvoda nije bio nimalo lak, jer je njegov životni put doista bio „duga i teška borba“. Više od četrdeset godina proveo je vojničkom mundiru i učestvovao u šest ratova, uzižući se postepeno od najnižeg do najvišeg položaja u srpskoj vojsci, od čina narednika do proslavljenog vojvode, čije je ime ušlo u udžbenike ratne istorije država skoro na svim kontinentima. Za sve to vreme zadržao je neobičnu skromnost i lik pravog narodnog vojskovođe, čak i onda kada je postao legenda ne samo u Srbiji, već i daleko van njenih granica.
Recenzije
Još nema komentara.