Duga je to priča

Jedne noći kad mi san nije dolazio, otvorila sam prozor, nalaktila se i zapalila. Bila je to baš crna noć. Ni mjeseca, nijedne zvijezde. Nisam vidjela gdje završava zemlja, gdje počinje nebo. Kao da su se spojili u neko bezgranično more tame. Prošla me jeza. Kao da to nije obična noć, kao da sutra neće svanuti, ostaće ovako za vječnost.
Vjetar je njihao grane breze. Da nisam znala i voljela tu brezu pod mojim prozorom, ne bih ni znala o čemu se radi. Kao da lelujaju neke sive džinovske ruke u dubini noći. I taj vjetar mi donese miris ocvalog cijeća.
– Dolazi jesen – pomislila sam.
Ne volim jesen. Mnogi je smatraju najljepšim godišnjim dobom zbog zapanjujuće ljepote boja koje ukrase svaki grm, svako stablo. Mene je uvijek asocirala na smiraj, gašenje, umiranje. Volim proljeće, kad sokovi života poteku, kad sve iznova oživljava, kad započinje novi ciklus, novo bujanje, cvjetanje, kad se budi usnula priroda, kad i u ljude kao da iznova uteče život.
Negdje daleko cvilio je pas. Je li usamljen, gladan, tužan, bolestan? Jedini zvuk koji je kazivao da svijet još nije izumro…