Pisanje kao izvor nade

Druga knjiga iz projekta „U Sazvježđu velikana“ Branke Bogavac Pisanje kao izvor nade sadrži razgovore sa Horhe Luisom Borhesom, Umbertom Ekom, Eženom Joneskom, Adonisom, Milanom Kunderom, Emilom Sioranom, Amosom Ozom, Alenom Boskeom, Margerit Diras i jedno svjedočanstvo o susretima s Danilom Kišom. Kada se navedu imena autora iz ovog toma nema potrebe da se opravdava baš njihov izbor za nastavak ove izuzetno značajne serije razgovora s velikim stvaraocima XX i XXI vijeka. Iako nijesu ovjenčani nekom tako prestižnom nagradom, ovi pisci su, ako ne svi, onda skoro svi, bili ili su to još uvijek, književne legende koje održavaju mit – stvaralački i ljudski, u svojoj raskošnoj i veličanstvenoj dimenziji.
Branka Bogavac je toliko puta pokazala da umije da inspiriše autore da ponovo urone i u sopstvena djela, ali i u epohu koju su živjeli i opisivali. Ovdje se radi o nastavku dijaloga o vremenu, još jednom rijetkom svjedočanstvu o ovom burnom periodu istorije, kao i o onom stalnom i spasonosnom plamenu stvaralaštva koji se prenosi iz naraštaja u naraštaj, od autora do autora. Rečenice Gao Sinđijana, zastupljenog u prvom tomu, ili Horhe Luisa
Borhesa, iz knjige koja je pred nama, o tome šta je pisanje, nijesu samo dio njihove poetike, ili svjedočanstvo jedne vrste osjetljivosti na svijet, već postaju temelj one posebne spoznaje stvarnosti koju karakteriše umjetnički doživljaj i senzibilitet…
Iz predgovora Branka Maširevića