Samizdat

Radikalno samosvjesna i autoparodična proza koja citatnošću, inter- i intratekstualnošću preispituje svaku izvjesnost, ponajprije onu na kojoj i sama stoji, odavno je prestala biti novina, čak i na crnogorskom literarnom prostoru za koji se ne može reći da je naročito zasićen postmodernističkim strategijama. Međutim, te strategije ovdje imaju i određenu didaktičnu i širu kulturno angažovanu notu: one upozoravaju na sopstvene manjkavosti i ispraznu pomodnost onih koji im, u nedostatku talenta ili umjetničke hrabrosti, apriori pribjegavaju, pri čemu formalni kliše postaje sam sebi svrha. Samizdat se može čitati kao obračun sa takvim praksama, kao konfesionalni obračun postmodernog autora-čitaoca-tuđih-tekstova sa samim sobom, ali i kao satirična zabava prepuna borhesovskog ispitivanja granica fikcije i stvarnosti kroz svjesnost o proklizavanju identiteta u pisanju i čitanju. Čini se da je još jače prisustvo srodnosti sa Borhesovim velikim mentorom, Masedoniom Fernandesom, naročito u lavirintski enigmatičnom miješanju uloga čitaoca, pisca i urednika, što se očitava kroz višestruko uokvirivanje, te, čini se, stalni gest ka proširivanju rubova romana dodacima (napomena izdavača, preludijum, prvobitni naslov: Zeleni trag i druge priče, apendiks, rezime, brojne napomene, itd.). Ipak, ono što je možda najupečatljivija vrijednost ovog štiva jeste neizbježni, iako nenametljivi, utisak da je intertekstualni palimpsest duboko utemeljen u osjećanju sveprisutnog i nedokučivog područja koje je alternativa riječima, a kojemu se kroz riječi – varljive i nepotpune, ali i živototvorno snažne – jedino približiti možemo. Kako Spisatelj kojeg Atan pominje (neodoljivost aluzije – namjerne? – na Spasitelja) neprestano sugeriše, pa i onda kad je ironičan, ili naročito onda kad je ironičan: „onostrani život naliči onom što čini ovaj mogućim“, te zato ni ironija u ovom odveć teorijskom svijetu ne zasjenjuje “zeleni trag” umjetnosti, već je u, najboljem slučaju, obogaćuje, kao ovdje, intelektualnom iskrenošću.