Psihoterapija kao izazov umu – moć i granice psihoanalize

Autor vidi novu paradigmu u razumijevanju  psihološkog  funkcioniranja u zdravlju i poremećajima, na osnovi radova afektivnoga neuroznanstvenika Jaaka Pankseppa, kroz tri razine afektivnoga i kognitivnoga Mozga Uma. Primarna razina obuhvaća sedam duboko supkortikalnih nagonsko-emocionalnih sustava koji se odražavaju kroz jezgrovno-afektivno sebstvo, koje ne misli, ne govori, već pokreće emocije i osjete regulacije tijela. Tercijarna razina  obuhvaća više kognitivno-jezične sustave korteksa, gdje caruje kognitivno procesiranje, ruminiscencije, očekivanja, planiranja, asocijacije, obrambeni mehanizmi,  ali i socijalne i miješane emocije. Taj tercijarni sustav stvara naše autobiografsko sebstvo i identitete kojim putujemo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.  Između ova dva sustava, nalazi se sekundarni emocionalni sustav, praktično potpuno nesvjestan, anatomski smješten iznad primarnog afektivnog sustava, sustav koji upravlja emocionalnim učenjem, implicitnim pamćenjem i kondicioniranjem.

U primarne nagonsko-emocionalne sustave, koje dijelimo sa životinjama sisavcima, ubrajaju se: Traganje, Strah, Bijes, Briga, Požuda, separacijska Panika/Žalost i Igra. Tim sustavima možemo pridružiti senzorne i homeostatske afekte, koji reguliraju dinamiku i osjete naših tijela, te je tu temelj jezgrovno-afektivnog sebstva, koje ne počiva na riječima i mislima, već na čistim bazičnim osjećajima i osjetima. Bez jezičnoga korteksa ne možemo govoriti, no bez supkortikalne motivacije primarnih nagonskih sustava nema volje za govorom.

Ljudsko bogato autobiografsko sebstvo ne znači i pouzdani put istine o dinamskim zbivanjima u Umu Mozgu, jer riječi, misli, dijelom i subjektivno iskustvo slabi su put razumijevanja funkcioniranja izvanredno složenoga visokodinamičkoga nelinearnoga sustava kakakv je Mozak Um.

Cilj uspješne psihoterapije je postići trajniju emocionalnu ravnotežu, te svaka uspješna terapija primjenjuje verbalno, sjećanja, djetinjstvo, autobiografske ruminiscencije i obiteljske priče i romane, ne kao cilj koji treba osvijestiti, već kao pomoćno sredstvo u emocionalnom odnosu pacijenta i terapeuta s jedinim ciljem – emocionalnom ravnotežom.